Hrvatski pravopis: jednostavno složen ili složeno jednostavan?
Jeste li se ikada zapitali zašto pišemo „čovjek“ umjesto „chovjek“ ili zašto se može napisati „ne ću“ i „neću“, „suca“ i „sudca“ u akuzativu jednine? Vjerojatno i niste, osim ako ste student kroatistike (odnosno hrvatskoga jezika), a samo razmišljanje o tome može otvoriti više pitanja nego odgovora i izazvati ozbiljne glavobolje. Zašto je ovo i dandanas toliko složena tema i zašto imamo osjećaj kao da nam je otežano razumijevanje našega jezika? U ovome ćemo tekstu pokušati (donekle) dati odgovor zašto je naš predivni jezik toliko kompliciran da se i diplomirani kroatisti ponekad češkaju po glavi i pitaju poznaju li uopće hrvatski jezik i za što im vrijedi diploma?
Hrvatski je pravopis kroz stoljeća doživio brojne promjene, a svaka od njih sadrži u sebi jedinstvenu povijest. Prvi pokušaj pravopisne norme seže još u 1604. godinu, kada je Bartol Kašić objavio prvu gramatiku hrvatskog jezika (Institutionum linguae Illyricae), no tada su pravila bila još daleko od ujednačenih. Prava revolucija dogodila se u 19. stoljeću, kada je Ljudevit Gaj u Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskoga pravopisana uveo iz češkoga jezika grafeme č, ć, đ, dž, lj, nj, š i ž i stvorio temelje hrvatskoga pravopisa. Djelo se samo po sebi možda ne gleda kao pravopis u današnjem smislu te riječi, no Gaj je uskladio i modernizirao hrvatsku grafiju.
U drugoj polovici 19. stoljeća djeluju i međusobna sučeljavanja različitih filoloških škola – zagrebačke (predvođena Adolfom Veberom Tkalčevićem), riječke (predvođena Franom Kurelcem) te zadarske (koju je predvodio Ante Kuzmanić), a koncem stoljeća i hrvatskih vukovaca (na čelu s Tomom Maretićem). Svaka se od njih zalagala za svoja književnojezična i pravopisna pravila. Godine 1892. Ivan Broz objavljuje fonološki pravopis (piši kako govoriš), koji je bio prvi službeni pravopis ujednačen za škole i institucije.
No početkom 20. stoljeća kreću dodatne komplikacije (kao da nam dosad nije bilo dovoljno teško) – pravopis se lomio između etimološkog (morfonološkog) i fonološkog pisanja, a u doba Jugoslavije pokušavao se uskladiti sa srpskim jezičnim normama, što je izazivalo snažan otpor kod brojnih jezikoslovaca – u doba NDH-a pokušao se ponovno uvesti tradicionalni morfonološki hrvatski pravopis (Adolf Bratoljub Klaić: Koriensko pisanje).
Novosadskim dogovorom (1954.) pokušala se naglasiti potreba jedinstvenoga pravopisa i ujednačavanja hrvatskoga i srpskoga jezika. Time je došlo do postupnog nestajanja naziva ‘hrvatski jezik’ iz priručničkih naslova i javne uporabe, a zamijenila se nazivom ‘hrvatskosrpski jezik/srpskohrvatski jezik’ ili ‘hrvatski ili srpski jezik’. Eksplicitno je dogovorena ravnopravnost latinice i ćirilice te ekavskoga i ijekavskoga izgovora. Nakon Novosadskoga govora nastupilo je veoma teško razdoblje za hrvatski jezik, a nezadovoljstvo je kulminiralo donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Jedan dio teksta Deklaracije glasi:
Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.
Godine 1971. Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša bio je čak i zabranjen nakon sloma Hrvatskog proljeća te je samo 600 primjeraka bilo uvezano bez predgovora, uvoda, kratica i kazala te je bilo označeno: „samo za internu upotrebu“. Pravopis je 1972. godine, u fonotipskom izdanju, zaživio u Londonu pa se vrlo često naziva i Londoncem.
Nakon osamostaljenja Hrvatske, službeni pravopis postaje upravo Londonac (1994.). Osim Babića-Finke-Moguša, treba istaknuti i pravopise Vladimira Anića i Josipa Silića, Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša, Lade Badurine, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića (tzv. Matičin pravopis) te Željka Jozića (tzv. Institutov pravopis).
Pravopisne dvojbe i rasprave nastavile su se i danas, pa se jednostavno donijela odluka da ne postoji jedan pravopis za uporabu, nego imamo luksuz biranja koji ćemo koristiti, no važno je biti dosljedan u slijeđenju odabranog pravopisa. Ne tješi nas nimalo činjenica da pravopisi imaju razna odudaranja te da ne postoji adekvatno rješenje za određene dvojbe. Tako primjerice korištenje zareza ovisi o pravopisu koji slijedimo, možemo napisati i „ne ću“ i „neću“, „želuca“ i „želudca“, „Sveti Nikola“ i „sveti Nikola“, itd.
Pisanje pravopisa zapravo je puno više od pukog slaganja slova – ono je odraz naše povijesti, identiteta i kulturnog naslijeđa. Budući da je naša povijest iznimno zamršena, možemo se donekle zadovoljiti odgovorom da je zato takav i naš pravopis. Ili možda i ne bismo?
Autorica: Anamarija Ljutić